- Kada sam počela sa svojim prvim koracima
- Zašto sam prestala i kako sam se ponovo motivirala
- Od nule do navike: trčanje postaje dio tebe
Trčanje – većina ljudi ne vidi sebe kao trkače. Djeluje im naporno, besmisleno, pa čak i pomalo mazohistički. Najčešće pitanje koje trkač čuje je: “Tko te lovi?” ili “Od koga bježiš?”
I da se ne lažemo – trčanje je naporno. Moraš biti pomalo mazohist. Pogotovo na početku. Ne možeš doći do zraka, svaki metar traje vječno, a ispred tebe još dva kilometra. Zašto bi to itko radio dobrovoljno? U čemu je tu gušt?
Mogla bih sada nabrojati sve zdravstvene benefite, linkati članke i studije, no radije bih vam ispričala kako je to izgledalo kod mene. Obična, svakodnevna priča.
Kada sam počela sa svojim prvim koracima
U rubrici O meni već sam spomenula kako se bavim sportom od malih nogu, pa mi trčanje nikada nije bilo stran pojam. Ipak, trčanje kao samostalna aktivnost – kao disciplina – nešto je sasvim drugo.
Ne mogu se točno sjetiti što me navelo da obujem patike, izađem iz dvorišta i otrčim svojih prvih nekoliko kilometara, ali znam da je to bilo prije otprilike deset godina. Tada sam morala odustati od odbojke, koju sam trenirala već dobrih pet godina. U srednju školu sam putovala u drugo mjesto, a cijeli treći i četvrti razred bila sam u poslijepodnevnoj smjeni, što je značilo da više nisam stizala na treninge.
Uz to, dogodila se i ozljeda meniskusa. A kako se to rješava? Mirovanjem. Naravno, za mene to nije dolazilo u obzir. Umjesto toga, odabrala sam aktivnost koja možda i najviše šteti koljenima – jer zašto ne? (Vjerujte, kad me bolje upoznate, shvatit ćete da sam ipak potpuni mazohist…)
I tako – trčanje. Nakon više od deset godina bavljenja sportom, zar da samo stanem? To nije bila opcija. Poludjela sam. Trebao mi je ispušni ventil. Tada sam još bila “u formi”, s puno manje kilograma (pubertet je taman završio, a stres života me još nije stigao). Sve je išlo glatko i stvarno sam uživala u tome. Nisam se opterećivala tempom, kilometražom ni aplikacijama. Sve je teklo prirodno, svojim tokom.
Zašto sam prestala i kako sam se ponovo motivirala
Rekla bih da je to bila moja prva, početnička faza. A onda je krenuo – život. Matura, upis potpuno drugačijeg fakulteta od onoga što sam radila u srednjoj školi, selidba u drugi grad, samostalan život… i taj nesretni fakultet. Samo ću reći – progutao me. Stres i bolesti koje su uslijedile zbog njega su priča za sebe.
No, postojalo je nešto što me spasilo i zbog čega sam, na kraju krajeva, i diplomirala – sport. U početku je to ponovno bila odbojka. Predivni ljudi, društvo koje me držalo na životu. No, kako su dolazile nove generacije i kako su se gomilale druge obaveze, opet se pojavilo pitanje: kako ostati pokretna, živa?
Ne mogu se točno sjetiti kako sam došla do toga, ali priključila sam se jednoj trkačkoj skupini (o njima ću pisati kasnije). I opet – spasilo me. Počeli smo negdje u veljači. Bilo je hladno, nisam znala ni disati na tom zraku. Forma? Užasna. Ali – malo po malo, trening po trening – i evo nas. Opet sam trčala kao prava. S poštenim tempom, poštenom kilometražom.
Da se ne lažemo, ni to nije dugo trajalo. Par mjeseci, možda. A onda je krenulo ono pravo – život. Studentski posao u struci, završetak faksa, pa prvi pravi posao. Nije bilo vremena ni za što. Jednostavno – nije mi se dalo živjeti, a kamoli trčati.
Prošle su dvije, tri godine. U dvadesetima imam bolove u kukovima i leđima, idem na fizikalne terapije? Zvuči primamljivo? Ne baš. Znala sam da se moram pokrenuti. Sjedilački način života me počeo gaziti. A da ne spominjem sve probleme s hormonima i kilažom s kojima se borim. Nije to bila neka bajna motivacija, ali bila je dovoljna.
I eto, od početka ove godine ponovno trčim kao luda. Uz brutalne trkačke treninge, rodila se ideja – na jesen ću otrčati polumaraton. Velika stvar! Žao mi je što su zdravstveni problemi bili okidač, ali sada kad se sve malo smirilo – ne odustajem. Ne odustajem jer trčim zbog sebe. Za mene je trčanje mir. A osjećaj nakon – neopisiv.
Od nule do navike: trčanje postaje dio tebe
Možda nisam bila dosljedna na svom trkačkom putu. Možda bih dogurala daleko da jesam. Ali u jedno sam sigurna – jednom kad kreneš, teško je stati. Trčanje postaje poput ovisnosti. Zašto? Jer nakon svakog treninga dolazi osjećaj slobode. Tijelo i um se opuste, a svaki problem izgleda manji. Sve što te čeka u danu odjednom je lakše, podnošljivije.
Ne morate trčati. Ne morate se mučiti. Uvijek postoji opcija da zapalite cigaretu i popijete pivo, zar ne? Pitanje je – želite li to stvarno? Je li najlakši put ujedno i najbolji?
Što mislite – koja će vam ovisnost donijeti dulji, zdraviji i ispunjeniji život? U svijetu koji nas svakodnevno melje brzinom i stresom, možda je upravo trčanje ono što vam treba. Učinite nešto dobro za sebe. Otrčite prvih 100 metara. Oslobodite se.
Vjerujte mi – s vremenom postaje lakše. I ne samo lakše – postaje smisleno!
Budi i ti dio ove male zajednice!
Podijeli svoje iskustvo, a to možeš vrlo lako učiniti ispunjavanjem kratke forme u nastavku. 📩
